Na početku...
Najranija sećanja vezana su za moje strahove. Bože čega se sve deca plaše, pa to je čudo jedno. Užasno sam se plašila da pojedem košticu iz nekog voća. Nekako mi bilo logično da ako iz te koštice izraste biljka, zašto ne bi izrasla iz mog stomaka? U mom stomaku je mračno kao u zemlji… logično je da iz tog mraka na svetlost izadje neka biljčica i izraste. I tako sam ja sebe zamišljala sa ogromnim drvetom koje je niklo iz mojih usta i to drvo pomorandže. Bogtepitaj što, valjda što me mama terala da jedem pomorandže a meni se ništa nisu svidjale, bile su mi kisele. I onda sam odvajala one koštice iz svakog režnja pomorandže. Čak sam i iz zrna groždja vadila koštice… nedaj bože da ne rodi iz mojih usta kakav čokot.
Mrak… užas. U sobi u kojoj sam spavala moralo je da se vidi bar malčice, inače nema spavanja. Mama kad poludi, ugasi svetlo i prodere se: Spavaj, ne izmišljaj! To je onda izgledalo ovako: Ja ležim na krevetu, uvukla glavu medju ramena pokrivena do nosa, ne, ne, malo preko nosa, oči širom otvorene (a i onako imam oči ko lubenice, onda možete misliti kako su blještale beonjače u mraku) i pratim… Obavezno se čuje krckanje parketa, šuškanje, lupkanje… a kroz uši čujem pulsiranje… I to traje i traje i traje dok me san ne obori.
A horror priče lokalnih baba, koje se uveče skupe pa pričaju deci, a mi ne trepćemo, slušamo ih ko omadjijani. Te vile igrale kolo, pa nekog tamo komšiju uvukle u kolo, ujutru ga našli svog izgrebanog i izguljenog (a on se garantovano negde pošteno naljoskao, pa je usput šesnaest puta pao) , te tamo neka baba je veštica dolazi u san i davi, a kad dodje priča do vampira, e tu je kulminacija. Ja ne verujem ni u kakve magije, sudbine, sreću, nesreću i tako to… ali što se plašim i danas kad treba da prodjem kroz mračnu ulicu, ili deo dvorišta koji nije osvetljen, ne smem nikom ni da kažem, misliće da nisam sva svoja, ali to je korak ko oni takmičari u brzom hodanju, dakle ne trčim, ali hodam brže nego što Jusein Bolt trči. 100 metara za manje od 10 sekundi.
I nikako mi nije bilo jasno, zašto ja osećam, samo kad sebe dodirnem, zašto ne osećam kad neko dodirne moju mamu ili tatu ili drugaricu. Stalno sam se pitala: Zašto baš ja? Doduše i dan danas se pitam odkud ja u ovom telu?
I onda psihijatar kaže da je vreme za današnju seansu isteklo a ja tek počela… Ali nema veze, sledeći put…